Copyright: TZ Osječko-baranjske Županije

Najstarije prapovijesno naselje na području Osijeka nastalo je na dravskoj obali na danas jedva uočljivom uzvišenju što se pruža smjerom istok-zapad u sjevernom dijelu Retfale. Krajem I. stoljeća prije Krista Rimljani su osvojili gotovo cijelu Panoniju i na malo povišenoj desnoj obali Drave osnovali vojnički logor po imenu Mursa na prostoru današnjega Donjeg grada. Atilini Huni uništili su Mursu 441. godine. Zapadno od njenih ruševina, na povišenoj terasi i omanjem brežuljku blizu dravske obale nastalo je u 7. stoljeću slavensko naselje. Slavenski i starohrvatski doseljenici nazvali su svoje naselje imenom Osijek.

U povijesnim vrelima Osijek se prvi put spominje u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika 1196. godine, i to u mađarskom izgovoru Ezek. U to doba Osijek je dravska luka i trgovište. Znajući dobro stratešku i prometnu važnost Osijeka, zauzeli su Turci Osmanlije Osijek 1526. godine i gradom upravljali 161 godinu. Austrijske su vlasti, planirajući izgradnju vojne tvrđave, preselili 1692. nekadašnju tursku palanku oko 1.500 metara zapadno od gradskog zida. Tako je osnovano novo naselje - Gornji grad.

U ljeto ili početkom jeseni 1698. počinje istočno od tvrđave osnivanje Donjeg grada. Povoljan zemljopisni položaj grada te trgovina i obrtništvo glavne su značajke Osijeka 18. stoljeća. Gospodarsko jačanje pratilo je i povećanje stanovništva te razvoj prosvjete, kulture, sporta i zdravstvene skrbi...

Još snažnije jačanje grada počinje unifikacijom razjedinjenih dijelova 1786. i proglašenjem Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom 1809. godine. U zamahu graditeljstva tijekom 19. i početkom 20. stoljeća podižu se mnoge zgrade i cijele ulice koje bitno mijenjaju izgled Osijeka. U to je doba Osijek poslije Zagreba industrijski najrazvijeniji grad Hrvatske.


Vukovar je grad bogate i zanimljive tisućljetne povijesti. O tome svjedoče arheološki nalazi s lokaliteta Lijeva bara, gdje je otkriveno groblje njegovih prvih hrvatskih stanovnika iz 10. i 11. st., a koje pripada bjelobrdskoj kulturi.

Vukovo je stari naziv za Vukovar koji se prvi put spominje u starim listinama kao Valko, Walk, Wolkov. Vukovo je bilo smješteno na ušću rijeke Vuke u Dunav, te je po toj rijeci i dobilo ime. Vukovarska tvrđava nalazila se na povišenom položaju visoke dunavske obale i bila je važno strateško mjesto u obrambenom lancu protiv Turaka. Zauzeta je 1526. pri velikom vojnom pohodu Sulejmana Veličanstvenog. Turska vladavina trajala je gotovo 2 stoljeća. U 18.st. u sklopu austrijskog carstva ulazi u novo razdoblje. Naseljava se više Njemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca, pa Vukovar postaje multinacionalan grad.

Njemački grofovi Eltz su 1736.god, kupnjom velikog područja, osnovali vukovarsko vlastelinstvo koje će tjekom dva stoljeća imati presudan kulturni i ekonomski utjecaj na razvoj.

Vukovar je poznat po baroknim i klasicističkim zgradama i palačama koje su oblikovale središnje trgove i ulice.

Vukovar je grad sjeveroistočnog dijela Hrvatske poznat po svojoj iznimno vrijednoj kulturnoj baštini, brojnim spomenicima kulture, muzejima, galerijama i knjižnicama. Barokni svodovi i vučedolska golubica ocrtavaju njegov potpuni srednjoeuropski identitet.


Đakovo je srce Slavonije, a nalazi se na blago uzdignutoj zemljišnoj cjelini nazvanoj đakovački ravnjak. Sa zapadne strane ravnjak dotiču obronci Dilja i Krndije, dok na ostalim stranama postepeno prelazi u Istočno-Slavonsku ravnicu. Brojni arheološki lokaliteti nalaze se u gradu i okolici. Oni su ispisali bogatu povijest ovoga grada. Iskopavanja iz 1997. godine potvrđuju život na širem području grada već u neolitiku, oko 5500 godina prije Krista, koji kroz dugu i burnu povijest traje do današnjih dana.





U rimsko doba postojalo je ovdje naselje Certissa, a ljepotom ovog kraja bio je oduševljen rimski car Marko Aurelije Probus koji je ovdje dao zasaditi vinograde 277. godine.

Godine 1536. Đakovo su zaposjeli Turci i vladali gotovo 150 godina. Godine 1690. u grad se vraća biskup i tada počinje izgradnja grada. Broj stanovnika naglo raste, a 1751. godine otvara se prva škola. Poslije odlaska Turaka u Đakovu se gradi nova, skromnija katedrala i biskupski dvor.

Povijest Ergele Đakovo počinje osnivanjem biskupije darovnicom deset arapskih konja i jednim pastuhom. Za vrijeme turske vladavine, ergela je bila u vlasništvu požeških paša. No poslije stotinu i pedeset godišnje vladavine gradom Turci su bili prisiljeni napustiti grad odvodeći pri tome konje s ergele. Poslije dolaska Austrijanaca, obnavlja se ergela zbog potrebe za stalnom stražom u tom pograničnom području. 1806. godine ergela Lipica se pred Napoleonom seli i smješta u Đakovo. Od tada počinje uzgoj lipicanskih konja u ergeli. Na gotovo isključivi uzgoj lipicanskih konja umjesto arapskih prelazi se za biskupovanja biskupa Strossmayera. Uzgoj traje i danas u Državnoj ergeli lipicanaca, koja se svrstava među najstarije u Europi, kao i kod sve većeg broja privatnih uzgajivača konja. Niz godina je Ergela bila u sastavu PIK-a Đakovo, a danas je to Državna ergela lipicanskih konja, zadužena za uzgoj i selekciju.

Đakovo je oduvijek bio obrtnički grad. Industrijski razvoj je počeo izgradnjom mlinova i ciglana, a brojni obrtnici raznih struka ponudom svojih proizvoda pridonijeli su da je Đakovo, posebno po svojim sajmovima, postalo trgovište poznato u cijeloj Slavoniji. Uz to što je biskupsko središte, gospodarsko je i kulturno središte Đakovštine.


Županja  - Područje Županje i županjske Posavine čovjek je trajno nastanio već u prapovijesnom razdoblju o čemu svjedoče arheološki nalazi. Prva zajednička naselja nastala su već u mlađem kamenom dobu - neolitu (oko 5000. g. pr. Kr.) na povišenim gredama uz brojne manje vodotoke. Ti prvi "Županjci" koji su stanovali u zemunicama pripadali su nositeljima starčevačke kulture koji su ovamo doselili iz južne Vojvodine. Ostaci starčevačkog naselja pronađeni su u blizini Županje, na "Šlajsu". Ostaci materijalne kulture rimskog razdoblja u Županji su malobrojni, a svode se na slučajne površinske nalaze rimskog novca, ulomaka keramike, oruđa i oružja.


Ilok - Područje grada Iloka zarana je naseljeno i bogato kulturnim nasljeđem, o čemu svjedoče nalazi od prapovjesti, preko rimskog razdoblja, gdje je postojala konjanička utvrda -Cuccium, do zlatnog razdoblja srednjeg i novog vijeka.





U srednjem vijeku u Iloku je izgrađena utvrda 12 st., a u pisanim spomenicima spominje se više crkava i samostana. Ilok je u raznim povijesnim razdobljima bio središte ovog dijela Srijema: u 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća bio je sjedište podžupana Županije srijemske, kotorsko mjesto s upravnim vlastima i kotarskim sudom, trgovačko i sajamsko središte kraja. Poslije 1945. godine u novim granicama, Ilok gubi svoje prirodno zaleđe i postaje općina sa mjestima koja i danas pripadaju području grada. Godine 1962. pripojen je općini Vukovar i postaje mjesna zajednica.